Ležala sam na travi. Na nekoj izgubljenoj livadi, lijevo od kulturnog spomenika netom palom heroju. U lokvi krvi, nisu mi dopustili kihati, pa su mi oči suzile. Opet sam klizila prema dole, niz nizbrdicu. Paralelni tragovi mog tijela su pečatirali livadu, ostavljajući nezrelu travu spaljenu sa krvavom patinom.
Doklizila sam tako u ležećem položaju do dvorišta s dva velika oraha. Jedan je bio lijevo a drugi desno. Između se prostiralo more, do vrata, iznad kojih mi je derutni vijenac od betona davao do znanja da se radi o secesiji. Moja bijela haljina više nije bila bijela nego tamnočudne naftne, boje zgrušane krvi. Doklizila sam se do minijaturne obale mora, zbunjena. Ribe su počele iskakati i gristi me za lice, nos, oči, usta i ruke. Bile su jako zle. I agresivne. I neprijateljski nastrojene. Izgrizle su mi cijelo lice. Bilo je uništeno. Neprepoznatljivo, ali bez krvi, koja je ostala gore na livadi, pored netom palog heroja koji je čekao bolja jutra koja nikad neće doći.
Bila sam jako ljuta jer je jedna riba ostala u mojoj desnoj očnoj duplji. Nisam je mogla izvaditi jer je nisam vidjela. Okrenula sam se na drugu stranu i iskopala malu rupu u koju sam pljunula. Izraslo je veeeeeliko stablo s puno mojih novih lica, spremnih za odabir. Odlučila sam se pozabaviti ribom kasnije. Nije me smetala nešto posebno. Godilo mi je grebanje njenih leđnih peraja na svježe odgriženom očnom živcu. Imala sam osjećaj kao da sam trudna i da sam spremna na svijet donjeti krvavu ribicu iz mora koje je isparavalo iza mene.
Popizdila sam kad sam počela birati lica. Nisam ih vidjela. Iskopala sam još jednu rupu i još jednom pljunula u nju. Stablo sa očnim jabučicama je počelo rasti. Ubrala sam dvije smeđe i posjekla stablo. Odlučila sam da se ne želim dovesti u situaciju da mogu eksperimentirati. Nigdje ne bi stigla.
Sad sam jasno vidjela lica. Nisu mi se sviđala. Sva su bila nekako... ista. Prazna i grozna i bljak. Nisu mi ličila ni na mene ni na koga nisu ličila. Ubrala sam ono s najniže, plave grane. Shvatila sam da je svejedno jer nijedna grana nije bila zelena.
Sad sam imala smeđe oči i bezizražajno lice. Ustala sam se i pogazila lični bonsai.
Krenula sam prema palom heroju, ostavljajući orahe koji nikad ne cvatu iza sebe, skupa s gustim morem.
Kad sam se popela, pogledala sam iz sebe. Stabla su gradila vilu s puno soba. Onaj vijenac sa anđelom im je držao predavanje o jugendstilu. Odnekle je dopirao ženski glas. Ignorirala sam ga.
Pogledala sam palog heroja. Stajao je na 4 metra visokom pjedestalu i šakom prijetio nebesima. Kako je bio od leda, mogla sam mu vidjeti sve iznutrice. Pitala sam ga ima li auto. Kimnuo je glavom i rekao da pričekam s njim. Nemilo sam pristala. Fakat mi je trebao prevoz do doma. Naslonila sam se na pjedestal i počela rašpat nokte. Rasli su fuuuul brzo, i fuuul su me nervirali. Ali barem sam imala čime kratiti vrijeme.
Prošlo je točno 6 sati. Ovaj se još nije bio otopio.
Zjevala sam i osjećala kako me nešto škaklji, nedefinirano. Onda sam popizdila. Skroz sam zaboravila na ribu. Ova je počela rasti i repom udarati moje oko koje je klizilo van. Grizla mi je oko. Opet. Pojela je R čunjiće. Nisam vidjela crveno. Vikala sam heroju da požuri jer mi riba izjeda vidne stanice i da ću opet oslijepiti ako me ubrzo ne odveze doma, ali on me nije čuo. Bio je previsoko da bi me čuo.
Ne imajući drugog izbora, uputila sam se pješke. Oko osamnaestog metra sam zapela. Oko noge mi je bio konop, gordijskim čvorom privezan za herojev pjedestal. U agoniji bola i suza, sjela sam na pod i počela noktima otkidali lice s glave. Morala sam izvadit jebenu ribu. Koža mi je bila suha. Riba je bila gladna. Heroj se otapao. Ja sam plakala. Bacala sam kamenje prema njemu ne bi li požurio i upalio fen ili neku peć, ali htio je valjda sunce. Htio je prirodno otapanje. Nije znao da je nebo ugašeno već desetljećima i da se vjerovatno neće nikad ni upaliti.
Dohvatila sam kantu ljepila i polila se njime. Možda rupa u ozonu bude brža i ubije i ribu i mene.

Ljepilo se sušilo na povjetarcu koji je dopirao iz meni nepoznatog smjera. Riba se spustila u ždrijelo. Usprkos ljepilu, bolna grimasa je napokon oblikovala ono glupo prazno lice. Usta nisam mogla otvoriti. Sunce se pojavilo. Heroj se otopio. Došao je do mene i poslao me u neku stvar. Odvezao je konop, ispod ruke uhvatio pjedestal, razbio me čekićem i uzeo ribu.

U komadima sam se raspadala na popodnevnom suncu. Ležala sam na raznim mjestima, simultano. Haljina se sušila dok su mi nokti otpadali. Ljepilo je ishlapilo još oko podne.